U Beogradu je u toku ženska radionica za izradu goranske narodne nošnje koju realizuje UG Goransko oro a projekat se sufinansira iz Budžeta Republike Srbije-Ministarstva kulture.
Naš portal je imao prilike da poseti ovu kreativnu radionicu u kojoj se okupilo 10-tak žena i devojaka u jednoj predivnoj atmosferi, a među njima je i nekoliko devojčica koje su radoznalo sa malim veštim prstićima, nizale munistre (perle) nastojeći da ostave svoj trag na ovoj prelepoj goranskoj nošnji i daju svoj doprinos u očuvanju tradicije.
Koordinator projekta Elvis Dalifi i ostali članovi projektnog tima Sejda Abdulahi, Emina Abdulahi i Suzana Rašiti, preuzeli su obavezu da prenesu svoje znanje, veštine i tehniku izrade goranske narodne nošnje mlađim generacijama sa ciljem očuvanja kulturnog nasleđa goranske nacionalne manjine kroz negovanje starih tradicionalnih zanata ali i njihove savremene primene.
Saradnica na projektu gospođa Sejda Abdulahi, koja ima višegodišnje iskustvo u ovom starom tradicionalnom zanatu, istakla je da je zainteresovanost za učešće u radu ove edukativne radionice izuzetna a polaznice su vrlo brzo savladale način izrade motiva i nakita goranske nošnje.
–Imamo polaznice koje se prvi put susreću sa elementima goranske narodne nošnje i one su izrazile svoje oduševljenje lepotom i bogatstvom ornamenata i šara, posebno na sitarkama (marame), jelecima, terljiku (deo nošnje- crni ženski mantil), ali i jedinstvenom, ručno rađenom nakitu, istakavši da se to može iskoristiti u savremenim modnim kreacijama radi obogaćivanja etno detaljima, naglasila je Abdulahi.
Gospođa Emina Abdulahi je polaznicama radionice prenela svoje znanje i umeće, kako se aspri (ukrašava) sitarče (svečana marama), kako se našiva redenica i nogajce na kutef (deo ženskih dugih nogavica), a takođe, u cilju savremene primene, ona je pripremila dizajn obrade ešarpe na kojoj će primeniti tehniku izrade sitarke, što se u goranskoj terminologiji izrade nošnje koristi kao termin, “aspra” (šljokica, ukras). Gospođa Abdulahi je ovu veštinu nasledila od svoje majke a cilj joj je da to prenese i na neke nove generacije.
Saradnica na projektu Suzana Rašiti, zadužena za proces pripreme, krojenja i šivenja, je istakla da je osnovna ideja realizacije projekta da se, u vremenu modernizacije koja je na žalost sve prisutnija i kada je nošnja u pitanju, sačuva izvorni oblik, orginalnost i autentičnost goranske nošnje, kako bi se u prvi plan istakli motivi i ornamenti na nošnji koji su stari više vekova. Inače, kako je istakla Rašiti, ona se više od 20 godina bavi šivenjem i sačuvala je od svoje svekrve šablone goranske nošnje koju je i ranije povremeno izrađivala za članove svoje uže i šire porodice.
Elvis Dalifi, koordinator projekta koji nosi naziv “Čuvari goranske narodne nošnje” je naglasio da je UG Goransko oro novoosnovano udruženje sa sedištem u Beogradu sa primarnim ciljem očuvanja i zaštite kulturnog nasleđa Goranaca. Pripreme za realizaciju projekta su trajale par meseci da bi se sada ušlo u fazu realizacije kroz održavanje ženske radionice za izradu nošnje, što se sufinansira od strane Ministarstva kulture.
Dalifi je istakao da je sam naziv Udruženja ciljano izabran obzirom da je jedan od glavnih ciljeva i planova, osnivanje goranskog folklora, a da bi Goranko oro zaigralo, potrebna je oprema, odnosno nošnja, koja je izuzetno skupa. Dalifi dodaje: “Stoga smo došli na ideju da iskoristimo postojeće kapacitete i znanje naših vrednih Goranki okupljenih u projektnom timu, kako bi sami izradili goransku nošnju koja će, osim za folklor, biti iskorišćena za prezentaciju tokom raznih kulturnih dešavanja i manifestacija“.
Dalifi nam je delimično otkrio i detalje druge faze ovog projekta u organizaciji UG “Goransko oro”, vezano za održavanje revije goranske narodne nošnje, ali je naveo da će to biti tema razgovora na nekom od narednih susreta sa našim portalom.
Posebno moramo istaći entuzijazam devojčica koje su učestvovale u radionici, manje su ređale perlice (munistre) a starije su izrađivale čučke (buketi) za baš-maramama, te su na kraju i zaigrale Goranko oro.
Inače, goranska nošnja zauzima počasno mesto u očuvanju goranske tradicije i kulture i naročito je važna njena dekorativna uloga. U izradi goranske nošnje, koriste se različiti materijali, ranije se isključivo koristila vuna i pamuk, dok se u novije vreme sve više upotrebljava svila, viskoza i drugi materijali. Tradicionalni etno elementi i motivi, s’ pažnjom su osmišljeni i prenose se sa generacije na generaciju. To je svojevrsni umetnički rad i svaka šara ima svoj naziv i simboliku.
Postoje znatne razlike između devojačke nošnje i nošnje udate žene i po tome se razlikuje njihov bračni status.
Udate žene nose tzv. kapu na glavi ukrašenu dukatima i ona je simbol porodičnog statusa, što je kapa nakićenija sa više dukata, to je porodica neveste, tzv.maneste, bogatija. Osim ženske postoji i muška goranska nošnja, ali se sada retko koristi osim u svečanim prilikama.
Devojke pripremaju svoju nošnju tokom zime da bi se na proleće, odnosno na proslavu Đurena, pokazale na skupu koji se tradicionalno održava 6. maja u Gori.
Postoje i određena pravila kako se goranska nošnja nosi, kako se u njoj hoda, sedi i igra. To mlade devojke uče od svojih majki i baka, kako da na jedan otmen i prefinjen način, prezentuju kulturu i tradiciju Goranaca.
Vaš portal: Gora vo srce
